GERGINA
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

JEZIK I PISMO KAO NAJBITNIJA OBELEŽJA NACIONALNOG IDENTITETA VLAHA

Ići dole

JEZIK I PISMO KAO NAJBITNIJA OBELEŽJA NACIONALNOG IDENTITETA VLAHA Empty JEZIK I PISMO KAO NAJBITNIJA OBELEŽJA NACIONALNOG IDENTITETA VLAHA

Počalji  Admin Pet Nov 16, 2012 8:22 pm



JEZIK I PISMO KAO NAJBITNIJA OBELEŽJA NACIONALNOG IDENTITETA VLAHA Vlaskopismo_velika

Dr Siniša Čelojević
JEZIK I PISMO KAO NAJBITNIJA OBELEŽJA NACIONALNOG IDENTITETA VLAHA


Identitet ima relativno značenje i čovek ga ne dobija rođenjem, već ga stiče u svom životu, u kojem zadobija smisao, kroz mrežu identiteta, kao što su religija, nacija, teritorija, jezik, te razni kulturni identiteti. Identitet je naše određenje, pristajanje i poistovećivanje s nečim. Ljudi svoj identitet mogu prepoznati kao određujući u moralnim ili duhovnim vrednosnim sadržajima. Identitet se može odrediti u jeziku ili odredjenju neke naslijeđene ili usvojene tradicije, zajednice ili ideologije. Čovekova pripadnost religiji, kulturi, naciji, teritoriji ili jeziku je traganje za smislom, kao i ono što ga odredjuje po rodjenju.

Ljudsko biće. kao jedinka mora da uđe u intersubjektivni odnos s drugima, s kojima deli odredjeni jezički prostor. Pojam identiteta bez onog drugog, ne bi bio moguć.

Pitanje jezika je postalo aktuelno u svim naučnim disciplinama kao što su: sociologija, lingvistika, antropologija, etnologija, psihologija, fonologija, teorija komunikacija, a u savremeno vreme i teorija informacija i informatika. U izvesnom smislu mreža kulturnih modela jedne nacije naznačena je u jeziku, koji izražava tu naciju, odnosno jezik otkriva civilizacijske vrednosti; tako da se priroda jedne nacije odražava u jeziku, dok je, s druge strane, jezik ono što u velikoj meri čini suštinu nacije, tačnije ta nacionalna priča koja se otkriva ljudima u mediju jezika. Jer, ako ne bi bilo drugog jezika, ne bi bilo ni borbe za svoj jezik, s kojim se određena zajednica identifikuje.

Prvi zadatak jezika jeste da služi kao sredstvo ljudske komunikacije. Dok jezik vrši tu funkciju, govori nam i nešto više o osobi koja taj jezik govori, gde je ta osoba odrasla, nešto o njenim godinama, stepenu obrazovanja, pa i njenom socio-ekonomskom statusu i društvu gde se kreće.

Ali jezik ima danas, pogotovo kod nas na Balkanu, značajnu ulogu u afirmisanju nacionalnog identiteta tj. funkciju koja sjedinjuje ljude, ali i odvajajuće funkcije koja ljudima dozvoljava da se smatraju različitima u odnosu na svoje susede. Tako, jeziku dajemo važnu ulogu u određivanju grupe kojoj neko pripada odnosno grupe kojoj neko ne pripada – dva slična zadatka, ali ustvari različita.

Ovi primeri su vidljivi najviše u multietničkim oblastima. Svima nam je jasno koliko uloga jezika igra važnu ulogu kod nas na Balkanu, i koliko se novih jezika pojavilo od 90-ih godina prošlog veka, koji su imali samo jednu ulogu, da služe kao simbol nacionalnog identiteta. Jezik je korišćen za odvajanje naroda koji su nastojali da se odele od onih oko njih. Bilo je primera kada je jezik ispunjavao obe funcije, ujediniteljske i razjediniteljske. Jezik igra važnu ulogu i pomaže narodu, koji nema više samostalnost u upravljanju, da održi nacionalni identitet stvoren u ranijim vremenima.

U slučajevima gde se književni jezik ne uspeva nametnuti - veliki deo stanovništva ostaje dvojezičan, govore istovremeno i jezikom svih i lokalnim jezikom. Iz ovog je vidljivo da jezik ima više uloga u društvu, tako da pitanje jezika možemo vezati za dijalekte, da imamo toliko dijalekata i lokalizama za koje se veže jedno mesto ili jedna zajednica ljudi. Svaka zajednica ima svoje priče, svoj način govora, svoju istoriju i svoju tradiciju koju je prenosila i čuvala kao vrednost zajednice. Medjutim, svest o identitetu konstituiše seu mrežama dijaloga s onim drugim, drugačijim od nas, koji, takođe žele da bude svesni svog identiteta. U toj različitosti čovek traga za identitetom i postaje svestan svog identiteta, odnosno pronalazi svoj identitet.

Jezik je igrao važnu ulogu kod većine naroda, pomažući im da u 19. veku definišu svoj nacionalni identitet. To posebno važi za društva Balkana koja nisu novonastala – useljenička društva, već starosedelačka društva čije su države, odnosno države u kojima žive, konstituisane na vekovnoj tradiciji i istorijski konstituisanom etnokulturnom identitetu naroda i koja će pre prihvatiti da nestanu nego da budu asimilovani. Prema tome, „matična“ država za ove narode je ona u kojoj žive i u kojoj su oduvek živeli, a ne bilo koja druga država.

Očigledno, jedino valjan metod pristupa u sociološkom razumevanju
identiteta, individualnog-ličnog, kolektivnog, etnokulturnog jeste onaj koji adekvatno prati neprestanu dinamiku značaja, značenja i smisla pribegavanju određenoj identifikaciji, jer je identitet rezultat procesa identifikacije unutar istorijski konstituisanog društvenog odnosa.
Treba naglasiti da je jezik samo jedan, iako u nekim nacionalnim ideologijama i odlučujući, faktor nacionalne identifikacije. Poreklo, istorija, kultura, religija i jezik se obično uzimaju kao jedinstveni skup nacionalnog grupisanja. Njihova identifikaciona uloga u mnogim slučajevima podrazumeva odvajanje i prirodan diskontinuitet u realnom životu. Ti “diskontinuiteti” su, ustvari, “nacije” odnosno “narodi” koji postoje kao prirodne grupe. Stoga se ovaj diskontinuitet može označiti kao “prirodni diskontinuitet”. Ukoliko postoje različiti (tj. specifični) jezici među narodima, onda je sasvim prirodno da oni uslovljavaju i postojanje različitih kultura, tradicija i istorije.

Ali da bi jedan jezik mogao služiti i da bi bio priznat kao nacionalni simbol naroda, potrebno je da ima određene karakteristike:
a) jasan prikaz o pismu i ortografska posebna pravila kako bi se njime pisalo;

b) mora imati kodifikovana gramatička pravila izložena u pisanoj gramatici tako da oni koji jezik ne govore kao maternji mogu da ga nauče i da se na njih pozivaju;

c) nacionalni jezik bio bi prihvaćen ako postoji rečnik odnosno leksikom zasnovan na literaturi napisanoj na tom jeziku, takođe bi bilo korisno da se imaju neke vrste indikacija ili mogućih izvora iz kojih bi se novi rečnik mogao napraviti;

d) kako bi se poslednji uslov ispunio, mora postojati jedna grupa originalnih tekstova napisanih na tom jeziku;

e) jezik mora biti prihvaćen od strane državne uprave kao jezik prihvatljiv u administrativne svrhe.


Vlaški jezik , ali i pismo , kao grafički model trajnog zapisivanja jezika i govora su svakako jedan od najznačajnijih identifikatora nacionalnog vlaškog identiteta. Vlaška nacionalna manjina je jedna od zadnjih, zvanično priznatih manjina u Srbiji, mada je vlaški jezik jedan od najstarijih jezika na Balkanu, nastao u procesu romanizacije, koji je otpočeo pre nešto više od 2000 godina. Istovremeno. vlaški jezik je svoje pismo u vidu ortografskih znakova za zapisivanje, dobio najkasnije (čak i posle jezika Roma), tačnije 24.januara 2012. godine, odlukom najvišeg predstavničkg tela Vlaha, Nacionalnog saveta vlaške nacionalne manjine.

Ono sto je i u istorijskom i lingvističkom, ali i u nacionalnom kontekstu neosporivo, je da vlaški jeyik nastao na širm području Balkana, tokom procesa romanizacije, koji je otpočeo u I veku pre nove ere, zauzimanjem ovih prostora, konkretno teritorija Mezije južno od Dunava do Crnog mora. Prostor severno od Dunava, odnosno teritorija dela danšnje Rumunije mogao je samo u kratkom periodu ali i teritorijalno ( Rimljani su zauzeli svega 14 % te teritorije – Dakije) bio podložan procesu romanizacije i to u periodu od 106- 272. godine posle Hrista, nakon čega se pod naletom varvara Aurelijan povlači na teritorije južno od Dunava. Od tih dogadjaja, dakle od III veka do sredine XIII veka istorija ne prepoznaje etnos, severno od Dunava koji govori nekom od varijanti romanskog jezika, dakle varijantom jezika koji se danas prepoznaje kao preteča vlaškog jezika, odnosno vulgaro-latinskom varijantom ovog romanskog jezika. Od IV veka , podelom rimskog carstva, romanizovani stanovnici Balkana, preci današnjih Vlaha su stanovnici Istočnog rimskog carstva, čija je severna granica Dunav. Tada, krajem IV veka, kada i hrišćanstvo postaje zvanična religija Rima, sasvim je logično da i preci današnjih Vlaha prestaju da budu pagani i primaju hriščanstvo. Od VII veka zvanični jezik Istočnog Rimskog carstva postaje grčki, ali kako će istoričar i car Konstantin Porfirogenot zabeležiti, jedan deo stanovništva, i dalje se u svom govoru služi vulgaro-latinskim, a to je populacija koja će svoje govore zadržati do današnjih dana, zapravo oni koje danas nazivamo VLASI. Dolaskom Slovena na Balkan, u VII veku , ovi ustvari zatiču na ovim prostorima deo vizantijskog življa , latinskog govora upravo na područjima gde i danas , kao starosedeoci žive Vlasi. Tokom sledećih vekova i burnih promena na Balkanu, formiranjem novih država, Vlasi če biti teritorijalno stanovnici ne samo Vizantije, već i Bugarskog carstva, kao i novonastalih srpskih država.

Govoriti o pismenosti u širem populacionističkom smislu u tom periodu je apsolutno besmisleno, ali se Vlasi u to vreme, kao vernici pravoslavne Vizantijske crkve susreću se sa grčkim pismom, pismom koje je preteča i ćiriličnog, ali i latiničnog pisma.

Prva vlaška arhiepiskopija sa sedistem u Ohridu, tacnije Vlaška mitropolija oko 1024. godine, sa sedistem u današnjem Vranju, koja je imala jurisdikciju nad svim Vlasima na Balkanu, u vreme kada je nakon misionarske uloge Kirila, Metodija i njihovih učenika, pretpostavlja se da je koristila ćirilično pismo, a vremenom i crkvenoslovenski jezik, sto je kao materijalno svedočenje evidentno u crkvenom slikarstvu toga vremena. Dakle u ovom periodu takodje govorimo o teritorijama južno od Dunava. Severno od Dunava prve pokušaje organizovanja državnosti sa vlaškim življem susrećemo tek sredinom XIII veka, tako da se kao prvi knez spominje Tugomir, a oko1330. godine srećemo organizovanu kneževinu - Vlašku. Romanizovano stanovništvo, zaključujemo, do ovih prekodunavskih istorijskih procesa, južno od Dunava , dakle Vlasi, živi gotovo 1300 godina. Od XIII vekao govorimo o Vlasima na još široj teritoriji (i preko Dunava), kao i o njihovom jeziku i pismenosti . Na ovom prostoru, na kome je crkvena organizacija pod jurisdikciom Ruske pravoslavne crkve sve do XIX veka, srečemo i prvi pisani dokument, koji datira iz 1391-92 godine, pod nazivom “ Codicele de la Leud ” pisan ćiriličnim pismom, koji pored vlaških sadrži dosta staroslovenskih reči. To je razumljivo, ako se u ovaj kontekst stavi i citat gospodina Dragomira Dragića o pismenosti kod Vlaha : “Crkvena organizacija je na ovom prostoru naročito ojačala posle 1371. godine zahvaljujući uvođenju monahizma i uspostavljanju brojnih manastira u Vlaškoj od strane Nikodima Srbina (Vodice, Tismana, ...). To se proširilo i na Moldaviju i na Transilvaniju. Dakle, u to vreme na ovom celom vlahofonskom prostoru koristi se u crkvi staroslovenski i slovenska ćirilica u tzv. rumunskoj redakciji. Slovenski je i jezik u dvorskim kancelarijama vlaških velmožda.”

Ćiriličnim pismom koristiće se Vlasi sve do XIX veka, pa tako 1521. godine nailazimo na već poznato pismo Njeakšu-a , takodje pisano ćirilicom, kao i prvu Bibiliju štampanu na vlaškom jeziku 1688. godine, takodje ćirilicom – takozvana Šerbanova Biblija.

O zajedničkom vlaškom jeziku možemo govoriti sve do sredine XIX veka, kada se ujedinjuju 2 kneževine, Vlaška i Moldavija, a kao naziv za novostvorenu državu uzimaju literarni naziv Romania, odnosno Rumunija. menja se i jezik, koji više nije vlaški, vec rumunski, iz koga se izbacuje gotovo 45 % reči, koje se zamenjuju neologizmima iz latinskog, italijanskog i francuskog jezika. Tog momenta prekida se zajednička potka koja je povezivala ove jezike i nekadašnji prekodunavski Vlasi se odrekavši svog imena , a i jezka distanciraju i u etničkom ali i lingvističkom smislu od ostalih Vlaha Balkana.

Vlasi su inače kroz istoriju ostali poznati kao veoma migrativan narod, a veća migraciona kretanja otpočela su jos od 1371. godine, najezdom Turaka i to prema severu. Tako ce najintenzivnije seobe iz ovih krajeva biti u Vlašku, preko Dunava i Ugarsku, naročito posle 1521. godine, kada će hiljade vlaških porodica iz ovih krajeva naseliti naročito opustele teritorije Banata i Erdelja, a potom i u velikim seobama, najvećom 1690.godine, nakon čega će austrougarski dvor posle Požarevačkog mira veliki deo tog vlaškog življa i vratiti u oslobodjene krajeve severoistočne Srbije, da bi Banat i Erdelj naselili nemačkim kolonistima. Zato su i govori Vlaha iz krajeva Srbije slični sa govorima življa koji i danas naseljavaju Banat i Erdelj, kao i sa govorima današnjih Rumuna, na dijalektološkom nivou, iz predela nekadašnje Vlaške s one strane Dunava (Oltenija).

Vlasi Srbije nisu bili obuhvaceni reformama koje su doživeli prekodunavski Vlasi sredinom XIX veka, u državotvornom, istorisjkom , socijalnom i kulturnom smislu, mada su na zahtev Kraljevine Rumunije bili priznati kao rumunska manjina, nakon Berlinskog kongresa 1878, jer je to postavljeno kao uslov Srbiji za priznanje državnosti . Takav status Vlasi ce imati sve do kraja II svetskog rata, a pod imenom Rumuni i spominjani u literaturi tadašnjih srpskih istoričara, lingvista, etnologa... Ono sto je interesantno, je da u tom periodu Vlasi Srbije koriste u pisanoj korespodenciji ćirilično pismo, mada se preko Dunava več uveliko koristi latinična ortografija. U ove krajeve se u periodu izmedju dva rata, pa i u toku II svetskog rata iz Rumunije plasira literatura specijalno namenjena Vlasima, ali takodje pisana čiriličnim pismom.

Nakon II svetskog rata , izlazi na ćiriličnom pismu i list Vorba Nostra. a preko slobodnog Radio Zaječara , se prvo na vlaškom jeziku objavljuje vest o oslobodjenju.
Do današnjih dana bilo je više pokušaja da se iznadju adekvatna rešenja za zapisivanje vlaškog jezika , od kojih bi pomenuli čiriličnu “paunicu” gospodina Pauna Es Durlića, kao i značajan doprinos gospodina Ljubiše Niculovića - pismom koje je nazvao “vlaholjica” i na kome je objavio nekoliko knjiga , medju kojima i prevod Novog zaveta na vlaški jezik. kao i Vorbarju, srpsko-vlaški rečnik.

Došli smo do ključnog rešenja, vezanog za jezik i pismo koje:
- u potpunosti zaokruzuje identitet Vlaha kao nacionalne zajednice,
- obezbedjuje koriscenje svih ostalih manjinskih prava koja garantuje Ustav, kao i zakonski propisi kojima se regulisu prava nacionalnih manjina.
Prvo pitanje, dosta osporavano je - ko ima kompentencije da predloži ortografska rešenja koja će se primenjivati zapisivanju vlaških govora, a ko da predložena rešenja i usvoji !?

Svi zainteresovani lingvisti su kao naučni radnici pozvani i dobrodošli da u okviru svoje naučne discipline istražuju i proučavaju govor Vlaha Istočne Srbije.
Oni su takođe pozvani da daju svoj sud o govoru Vlaha, ali im to ne daje za pravo da određuju kako će Vlasi govoriti i pisati na svom jeziku u međusobnoj komunikaciji.


Pitanje Vlaha je za mnoge naučno pitanje, ali je samo za VLAHE i jedino za VLAHE, ŽIVOTNO pitanje!

Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina , jasno definiše da Nacionalni savet kao najviše predstavničko telo VLAHA DONOSI ODLUKU O SLUŽBENOJ UPOTREBI JEZIKA I PISMA , te je time svaka dalja diskusija na tu temu zaokružena i jasna !

U Srbiji, Vukovo ćirilično pismo usvojeno je na sednici Vlade Srbije 1868. godine, u Crnoj Gori, crnogorsko pismo je usvojeno na sednici Vlade Crne Gore, 10. jula 2009. godine, tako je i vlaško pismo usvojeno na sednici najvišeg organa vlaške zajdnice 24. januara 2012. godine!

Da na kraju zaključimo:

1. Vlaski jezik je je nаziv zа аrhаične romanske dijаlekte kojim, kаo svojim mаternjim jezikom, govore Vlаsi istočne Srbije.

Osnova za ovakav pristup jeziku Vlaha prizilazi iz clana 4, Deklaracije Nacionalnog saveta Vlaha u kome se kaze : “ I pored činjenice dа je jezik, kojim Vlаsi dаnаs u Srbiji govore idiom (dijаlekt), proizаšаo iz bаlkаnskog lаtinitetа, nаrаvno delom iz rumunskog а delom sа primesаmа iz neromаnskih jezikа, on je dovoljno specifičаn dа se smаtrа mаternjim jezikom Vlаhа.
Po definiciji iz člana 2, Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima Saveta Evrope, vlaski jezik se po svojim bitnim odlikama svrstava u manjinske jezike i to kao maternji jezik Vlaha, koji zive u Republici Srbiji. Po odrednicama iz ove Povelje manjinski jezici su :” oni koji su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane državljana te države koji čine brojčano manju grupu od ostatka stanovništva te države “

2. Polazeci od lingvističke definicije po kojoj je “ Dijаlekt, dijаlekаt ili nаrečje vаrijetet jezikа koji koriste ljudi određene geogrаfske oblаsti” vlaski jezik zаprаvo čine dvа osnovnа narečja (nazvana po teritorijalno - geograskim oblastima Srbije, koju naseljavaju pripadnici vlaske nacionalne manjine, govornici ova dva narečja :
Homoljsko-Braničevsko narečje i Krajinsko-Timočko narečje.

3. Vlaško pismo je zasnovano na Vlasima poznatim grafičkim rešenjima za pismo, odnosno na ravnopravnoj upotrebi ćirilice i latinice, koje su Vlasi upoznali kroz obrazovni sistem države Srbije. Pismo odgovara jezičkim i fonetskim karakteristikama vlaškog jezika, tako da pored poznatih 30 grafema, sadrži i dodatne grafeme za katakteristične glasove oba narecja vlaškog jezika.

Dakle, pred vama se nalaze obe varijante vlaškog pisma: cirilična i latinična. Ćirilicno pismo je pismo koje Vlasi koriste od početka svoje pismenosti, kroz vizantijsko nasleđe. U osnovi radi se o grčkom alfabetu iz koga je preuzeto 26 slovnih znakova, po principu jedno slovo-jedan znak. Slobodno mozemo konstatovati da je cirilicno pismo istorijsko pismo Vlaha na Balkanu, obzirom na prvi pisani dokument na cirilici jos iz 1392. godine. Kao i u latiničnom pismu, koje se sastoji od 30 slovnih znakova predlozena resenja odnose se na 5 dodatih slovnih znakova karakteristicnim za vlaski jezik: to su muklo “A” (Ă) muklo “I”, (Î ) karakteristicnih za Krajinsko Timocki dijalekt, kao i “dz” “šj” i “žj” , koji su uz prva dva karakteristicni za Branicevsko Homoljsko narecje.


Latinično pismo je pismo svih romanskih naroda, te je kao takvo opravdano uvesti ga u ravnopravnu upotrebu za potrebe Vlaha. Nesuvislo je u savremenom dobu zadržati se samo na ćirilici kada je savremena komunikacija zasnovana na latinici kao globalnom pismu u raznim varijantama. Budući da su mnogi Vlasi danas stanovnici Evrope, te samim tim upuæeni na intenzivno korišćenje latinice kao primarnog pisma u svakodnevnoj komunikaciji, te da je i u Srbiji gde je ćirilica zvanična, u svakodnevnoj upotrebi i u velikom procentu zastupljeno latinično pismo, uvođenje i latiničnog vlaškog pisma predstalja logičan izbor.

Oba pisma su slovna, odnosno sastoje se od slovnih grafema. Cirilicno pismo se sastoji od 34 monografa i jednog digrafa “dz”. Za 34 slovnih resenja u cirilicnom pismu zadrzan je princip jedno slovo – jedan glas, odnosno svakom fonemu odgovara jedan grafem.

Latinicno pismo se sastoji od 31 monografa i 4 digrafa : dž, lj, nj i dz.
Dodatni samoglasnici karakteristicni za vlaški jezik (pored postojecih 5 – a, e, i, o, u) za oba narecja su Ă i Î;
Dodatni suglasnici karakteristicni za Homoljsko-Braničevsko narečje :
Dz, Ś i Ź.

Na kraju ovog izlaganja hteo bih da razjasnim neke pojmovne zabune, kojima se u poslednje vreme manipuliše u javnosti. Nikakve standardizacije vlaškog jezika neće biti, u smislu da se izmišlja neki novi, književni vlaški jezik. Opredeljenje je Nacionalnog saveta Vlaha da se očuvaju postojeći dijalekti vlaškog jezika, kao da se svi napori ulože na revitalizaciji vlaškog jezika. Ta opredeljenja iražena su i u Platformi Nacionalnog saveta u kojoj se jasno ističe :
u tački 6. pod nazivom NORMIRANJE VLAŠKOG JEZIKA

Ovo je vrlo aktuelna tema u nastupima Nacionalnog saveta Vlaha. Međutim, to se može vezati samo za pismo kao ortografski sistemi, a ne i za jezik na kome postoji veoma malo pisanog materijala.

Prioritetni zadatak Nacionalnog saveta Vlaha je očuvanje i revitalizacija vlaškog jezika i njegovih narečja.

Upravo rad na standardizaciji zapisivanja vlaških govora, kodriranje vlaškog jezika, iziskuje regrutaciju i angažovanje stručnog lingvističkog kadra , ali i dobrih poznavaoca vlaškog jezika.

Sada, kada je usvojeno vlaško pismo. pred nama se otvara i polje na kome nas očekuje i borba za praktično ostvarenje, ne samo deklarativno, i svih ostalih prava, kao što su obrazovanje na maternjem jeziku Vlaha, bogosluženje na maternjem jeziku i sve ostale delatnosti iz kulturnog miljea vlaške nacionalne manjine, kroz izdavačku delatnost , prezentaciju tradicije, kulture, predanja i svega sto reprezentuje Vlahe, ali sada i u pisanoj formi.
Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 21
Datum upisa : 22.01.2012

https://gergina.serbianforum.info

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu